U sjevernonjemačkim pokrajinama Hamburg, Schleswig-Holstein i Niedersachsen je počelo izlaziti prvih 30 000 primjeraka zajedničkih novina Evangeličke crkve Njemačke (EKD), konfesije koja objedinjuje luterane i reformirane. Novo izdanje proizlazi iz dviju dosadašnjih novina, „Die Nordlebische“ (Hamburg i Kiel) i „Die Evangelische Zeitung“ (Hannover). Reiner Thun, direktor saveza sjevernonjemačkih protestantskih medija, navodi kako je cilj osigurati medijski prostor za protestantizam na sjevernonjemačkom prostoru.

Njemački protestanti imaju dobru zastupljenost u medijima, kako na lokalnoj i pokrajinskoj razini, tako i u federalnim medijima. Svake druge nedjelje ujutro ZDF (koji je dostupan u Hrvatskoj) prenosi bogoštovlja iz različitih župa u Njemačkoj. Evangeličke novine će dodatno osnažiti medijsku prisutnost protestanata u Njemačkoj, premda su u tim pokrajinama u većini.

Izvor: EKD

I ove godine su se kršćani u crkvama okupljali na molitvenoj osmini. To je praksa koja traje dugi niz godina i svjedoči kontinuitet u nastojanjima međusobnog zbližavanja kršćana kroz zajednička okupljanja u crkvama, kroz molitve i poruke nade. Reformirana crkva je uvijek naglašavala postojanost jedne Crkve koja ujedinjuje sve konfesije po vjeri u Krista kao Poglavara Crkve. Za razliku od nastojanja za organizacijskim ujedinjenjem kršćana, Reformirana crkva naglašava važnost jedinstva u vjeri i po Svetom pismu. Dakako, više je onog što spaja kršćanske konfesije, nego što ih razdvaja. A ono što ih dijeli, više ih ne sukobljava, već ih čini svjesnima potrebe za uvažavanjem konfesionalnim i kulturnih razlika. Europa je duboko izgrađena na temeljima ekumenizma, kroz iskustva mnogih konfesionalnih sukoba i manjka tolerancije. Tim više, Reformirana crkva, mnogim zemljama ujedinjena ili u intekomuniju sa Evangeličkom (luteranskom) crkvom, dijeli kvalitetan suživot sa Rimokatoličkom crkvom, ali i s Anglikanskom i Pravoslavnim crkvama, te sa ostalim skupinama. To je dokaz da ekumenizam postoji u djelima i nastavit će se produbljivati jer oni koji su vjernici, vjerovat će u jedinstvo u Kristu, na temelju Evanđelja.

Starozavjetna Knjiga Sudaca nam daje pouke za danas. Naime, Bog je svojem narodu (Izraelcima) dao suce. Njihova funkcija je bila ne samo pravosudna, već se sastojala od političkog i vojnog vodstva. Njihova zadaća je bila omogućiti dobru vladavinu unutar naroda odnosno privođenje naroda pravednosti. Dakako, današnji suci imaju samo pravosudnu funkciju koja je odvojena od političkog upravljanja (zakonodavnog i izvršnog). Bit biblijske poruke je da Bog narodu želi dati dobre vođe koji će služiti narodu. Svjedoci smo da nam se često događa obratno. To je posljedica egoizma i bahatosti onih koji su izabrani od naroda. Zato je mudrost u biranju onih koji znaju i žele služiti narodu (građanima). Iz kršćanske perspektive, može se opravdati samo ona vladavina koja je u službi narodu.

Leuenberški sporazum iz 1973. godine označava ekumensko zajedništvo i jedinstvo dviju reformacijskih konfesija s područja kontinentalne Europe: Evangeličke (luteranske) i Reformirane (kalvinske). Ovo zajedništvo uključuje i pred-reformacijske crkve – Valdenzijansku iz Italije i Češku braću (husite). Obje su članice Svjetske alijanse Reformiranih crkava.

Crkve reformacije priznaju da je njihov utemeljitelj Isus Krist i nauk iz Evanđelja oko kojega se slažu. Evanđelje je za europske protestante poruka opravdanja i milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu, Spasitelju svijeta, koji je preuzeo naše grijehe na križu umjesto nas, iskazavši tako svoju ljubav prema grješnicima. Europski protestanti vjeruju da Bog kroz svoju Svetu Riječ poziva čovjeka na pokajanje i vjeru. Opravdanje pred Bogom je u vjeri evanđelja. Temeljna svjedočanstva evanđelja su ona od apostola i proroka u Svetom pismu Starog i Novog Zavjeta. Zadaća Crkve je propovijedati i širiti evanđelje i služiti sakramente (Krštenje i Večeru Gospodnju).

Zajedništvo evangelika i reformiranih, Svjetske luteranske federacije i Svjetske alijanse reformiranih Crkava, znači i ekumenska nastojanja prema drugim kršćanskim crkvama. Kao rezultat Leuenberškog sporazuma, Evangelička i reformirana crkva su ujedinjene u mnogim europskim zemljama, uključujući Njemačku, Švicarsku i Nizozemsku. Evangelička i reformirana crkva se razlikuju od ostalih crkava s obzirom na pripadnost glavnoj liniji europske kulture, postojanje crkvenog ustrojstva, te definiranog teološkog nauka i vjeroispovijesti (konfesija) utemeljenih na Svetom Pismu.

Unatoč mnogim krivim konstatacijama da su protestanti razdvojeni na mnogobrojne skupine, Leuenberški sporazum svjedoči suprotno – puno jedinstvo i ekumensku predanost. Razdvojenost i sklonost anarhiji postoji kod mnogobrojnih anabaptističkih ostalih zajednica. To je poznato u cijeloj Europi, dok u Hrvatskoj vrlo slabo, pa i kao rezultat zaborava vlastite povijesti, pa se u medijima često koristi prostor kako bi se razne sljedbe plagijatorski predstavljale kao nešto što zapravo nisu. Tako laž kroz vrijeme svojeg očitovanja i ponavljanja često postaje istina. Zato je obrazovanje uvijek korisna društvena investicija.

Njemačke crkve se prisjećaju pad Berlinskog zida sa zahvalnošću. Predsjednik Koehler and kancelarka Merkel su prisustvovali na ekumenskoj službi u berlinskoj Getsemane crkvi, koja je bila jedan od centara mirne revolucije 1989. Na komemoraciji su uz državni vrh i predstavnike njemačke Protestantske crkve sudjelovali i predstavnici Rimokatoličke crkve. Wolfgang Huber se zahvalio Istočnim Nijemcima na hrabrosti u otporu režimu. Margot Kaessmann je predložila da 9. studeni postane nacionalni blagdan. Predstavnici njemačkih protestanata su upozorili na nostalgično glorificiranje istočnonjemačkog komunističkog režima. Predstavnik Rimokatoličke crkve Robert Zollitsch je pozvao kršćane da nastave graditi mostove između Istoka i Zapada, te da su događaji 1989. bili izazov za Nijemce da iskažu solidarnost s narodom koji želi slobodu.

Izvor: http://ekd.de/english/News-4496.html

Ove godine se mnoge nacije i ljudi s ponosom prisjećaju pada komunizma, te početka tranzicije prema demokraciji i tržišnom gospodarstvu. Pad je komunističkog jednoumlja donio povećanje društvenog standarda, slobodu misli, izražavanja i vjere te perspektivnije društveno okružje.

Komunistički je sustav utemeljen na pljački i otimačini privatnog vlasništva, proganjanju, zlostavljanju i ubijanju neistomišljenika. Komunisti su ograničavali i branili slobodu savjesti, mišljenja i vjeroispovijesti. Posebno su širili mržnju prema religiji, te proganjali i obezvrjeđivali vjernike. Mnogi su pobožni ljudi i neistomišljenici bili mučeni i proganjani. Komunizam je ateističku ideologiju nametao ljudima te im kroz sustav društvene indoktrinacije i pranja mozga ograničavao kreativno i kritičko mišljenje.

Iako je Marx bio rasist i mrzitelj Slavena, kuriozitet je povijesti da je njegova ideologija upravo među slavenskim narodima pustila najdublje korijene koji su ju na kraju odbacili. Komunistički je sustav, diljem svijeta, smaknuo više od 100 milijuna ljudi. Mnogo više ih je prošlo različite psihičke i fizičke torture. Komunistička je ideologija danas opstala u Sjevernoj Koreji i Kubi, iako postoji u Kini bitno je modificirana te se ne možemo govoriti o komunističkom sustavu u pravom smislu te riječi.

Na žalost postoje i danas, 20 godina nakon sloma strahovlade, oni koji su u službi propagande, obrane takvog poretka ili relativiziranja zločina komunizma. Oni čine ono što se u komunizmu i socijalizmu nije smjelo, pa na neki način zloupotrebljavaju demokratski sustav: slobodno izražavaju svoje mišljenje čak i onda kada se radi o zabludi, te koriste slobodu izražavanja koja postoji samo u demokratskim zemljama kako bi širili nazadne i destruktivne ideje.

Potrebno je istaknuti da je brojčano i ideološki najveći zločini protiv čovječnosti u Europi i svijetu počinjen od strane komunista, pa ih se može usporediti sa fašističkim. Komunistička je ideologija bila totalitarna i antikršćanska.

Reformirana Crkva (u Hrvatskoj i Istočnoj Europi) je pretrpjela mnogo štete tijekom komunizma koji je legalizirao krađu imovine, nasilnu ateizaciju, progone i ubojstva neistomišljenika. Američki predsjednik Ronald Reagan bio je jedan od najzaslužnijih ljudi za dokrajčivanje totalitarizma. Kao prezbiterijanac (kalvinist) bio je odan idealima slobodnog društva, slobode savjesti i vjeroispovijesti te slobode misli i govora.

Dan reformacije se obilježava 31. listopada kao sjećanje na početak velikog duhovnog i društvenog pokreta čija namjera je bila unijeti pozitivne promjene unutar postojeće Crkve. Tako je Martin Luther ispred crkve u njemačkom Wittenbergu postavio svojih „95 teza“ kojima je skrenuo pozornost na nepravilnosti tadašnje Crkve, predloživši i promjene. Važno je naglasiti, da reformacija nije tražila promjenu kršćanstva, već promjenu struktura koje su predstavljale kršćanstvo. Reformatori su kršćanstvo željeli vratiti na temelje Evanđelja. Dan reformacije je nacionalni blagdan primjerice u Sloveniji te nekim njemačkim pokrajinama, dok se u ostalim zemljama obilježava samo u Crkvenim općinama. Dakako, reformacija je potaknula promjene unutar postojeće Crkve tako da su danas ekumenski odnosi na visokoj razini i znače zajedništvo u Kristu. Iz kulture europske reformacije proizašle su tri velike konfesije: Evangelička (luteranska), Reformirana (kalvinska-prezbiterijanska) i Anglikanska (Episkopalna), dok ostale vjerske zajednice koje se nazivaju „protestantske“ nisu povijesnog karaktera i konfesionalno povezane sa navedenima. Drugim riječima, često se govori o razdijeljenosti među protestantima. Baš suprotno, tri velike konfesije nisu nastale na temelju međusobnih podjela već se razlikuju u nazivu i mjestu gdje su nastale i od kuda su se širile. A njihovi predstavnici još od reformacije su naglašavali zajedništvo koje traje i danas. Postojanje različitih sljedbi odgovornost je njihovih stvaratelja, a nikako ne reformacijskog nasljeđa. Duh reformacije poziva kršćane na vjeru u Božju milost i na čitanje Svetog Pisma. Sjećanje na bogatu kulturnu baštinu je cjelovito samo ako spoznamo temeljne poruke reformacije: Sola gratia (samo milost), Sola fides (samo vjera), Sola Scriptura (samo Pismo), Sola Dei Gloria (samo Bogu slava pripada).

Molitvena služba za mir održana je u Protestanskoj crkvi u Leipzigu povodom 20-te godišnjice sjećanja na pad komunizma u Istočnoj Njemačkoj. Točno mjesec dana nakon što se masa od oko 70 000 građana okupila na ulicama grada Leipziga i u crkvi Sv. Nikolasa (Nikolaikirche), došlo je do pada Berlinskog zida, simboličnog rušenja komunističkog poretka u cijeloj Istočnoj Europi. Ovaj događaj je značajan jer govori o ulozi koju su kršćani imali u mirnom otporu komunizmu koji je zlom poharao dio Europe i mnoge ljude držao na robiji ili u strahu. Strah od intervencije snaga sigurnosti je bio prisutan i taj dan. No snaga nade građana Leipziga je nadjačala silu tame koja se ubrzo nakon toga spustila u svoje podzemlje. Njemačka je tako proslavila 20 godina niza prodemokratskih demonstracija koje su kulminirale događajem u Leipzigu, a na svećanosti su bili savezni predsjednik Horst Köhler i kancelarka Angela Merkel, oboje pripadnici Evangeličke (luteranske) crkve i nekadašnji aktivisti za slobodu svojeg naroda.

Često se smatra da je kalvinizam vezan isključivo za Europu. Dakako, otpočeo je i formiran je u Europi, ali se širio po svim dijelovima svijeta, a velike korijene je ostavio u Prezbiterijanskoj Crkvi Republike Koreje. Kaže se da su prezbiterijanci u toj zemlji snažno predani tradicionalnim vrijednostima kalvinizam kao što su vjera u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, radna etika, disciplinirani život i prihvaćanje profesije kao životnog poziva. Kao i drugdje, organizirani su u Crkvene općine koju čini nacionalna Sinoda, a svi vjernici su jednaki te objedinjeni vjerom Boga i vođeni od prezbiterija. Južnokorejska Crkva daje veliku humanitarnu pomoć braći u Sjevernoj Koreji. Korejska crkva se suočava s problemom raznih tzv. misionara koji osnivaju sljedbe te se bave prozelitizmom.

Svijet se ove godine prisjeća rođenja reformatora Jeana Calvina. Ostavio je utjecaj u mnogim zemljama, a jedan od najvećih u nama susjednoj Mađarskoj. Gustav Bolcskey, biskup Reformirane crkve u Debrecenu, središtu mađarske reformacije, objašnjava kakav utjecaj je Kalvin ostavio na njegov narod. Bolcskey objašnjava zašto je većina Mađara radije prihvatila kalvinizam od luteranizam. Građanska klasa je u početku prihvatila luteranizam, pod utjecajem južnonjemačke reformacije. Mađari su se dugo suočavali s političkim nestabilnosti. Tražili su smisao upravu u cjelokupnoj reformi života, a ne samo unutarnjeg. Ovo prvo je naglašavao upravo Kalvin. Bio je uvjeren kako sve na ovom svijetu je predmet obnove za slavu Božju. To se odnosilo na cijelo društvo i kulturu naroda koji je već tada usvojio vrijednosti slobode, neovisnosti i autonomije. Reformirane crkve u Mađara su od početaka bile mjesta gdje se poticalo na nacionalnu neovisnost, jezik i kulturu, te puritanski način života. To je vodila k osjećaju za društvenu odgovornost i požrtvovnost za slobodu. Također, Kalvin je veliki naglasak davao na jedinstvo Crkve. Mađarski reformirani kršćani su to jedinstvo među sobom održali. Dio Mađara je reformirane vjeroispovijesti, pogotovo u susjednoj rumunjskoj pokrajini Erdelj (Transilvanija), ali i u drugim dijelovima.

Reformirani kršćani diljem svijeta obilježavaju 500-tu godišnjicu rođenja reformatora Jeana Calvina (Kalvina), koja je bila 10. srpnja 2009. Kalvinizam svoje početke duguje upravo švicarskom gradu Ženevi. Kršćanska gostoljubivost i otvorenost tog grada dovela je mnoge izbjeglice k sebi, prije svega hugenote iz Francuske, koji su bili žrtve strašnih progona. Na proslavi u katedrali St. Pierre, gdje je Calvin propovijedao, švicarska ministrica vanjskih poslova Micheline Calmy-Rey rekla je okupljenima da svoj internacionalni utjecaj Ženeva mnogo duguje djelovanju Calvina. Drugi najveći grad Švicarske, ujedno grad reformacije, dom je mnogih internacionalnih organizacija, uključujući Ujedinjene Nacije, Visokog predstavnika za izbjeglice, Međunarodni odbor za Crveni križ, kao i glavnih protestantskih crkava (Reformirane i Luteranske), te ekumenizma. Švicarska šefica diplomacije je rekla da je Calvin želio da Ženeva bude model za „novi svijet“, povezavši ga s političkom slobodom koju je Ženeva od reformacije nasljedovala. Glavni tajnik Svjetske alijanse Reformiranih crkava Setri Nyomi je napomenuo o važnosti brige za sva ljudska bića kao Božja stvorenja, u propovijedi koju je održao zajedno sa Laurenceom Mottierom, pastor iz ženevske protestantske crkve. Nyomi, porijeklom iz Gane, suprotstavio se prihvaćanju nepravde u načinu života, koja ignorira potrebe stranaca i siromašnih te uništava prirodni okoliš. Zatražio je od kršćana da inspiraciju traže u Calvinu kako bi postali Božji agenti transformacije u brizi za ono što je Bog stvorio. Ženeva se tako s radošću prisjetila na čovjeka koji je okrenuo novu stranicu u njezinoj povijesti, označivši početak jednog novog poglavlja i tradicije koja i danas živi u tom gradu, ali i u mnogim dijelovima Švicarske, Europe i svijeta.

Web stranica Svjetske alijanse Reformiranih crkava http://warc.jalb.de/

U hrvatskoj javnosti se često može čuti kako se ime Reformirane crkve koristi kako bi se time imenovale druge vjerske zajednice. Potrebno je pojasniti da nazivi pripadaju određenim subjektima, odnosno određenim nazivom se jedan subjekt razlikuje od drugih. Reformirana crkva, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi i cijelom svijetu, obuhvaća protestantske crkve konfesionalnog karaktera i prezbiterijanskog ustroja koje proizlaze iz reformacije 16. stoljeća, odnosno njezinog drugog vala koji se naziva kalvinizam. Većina njih je okupljena u Svjetskoj alijanski Reformiranih crkava, čije članice mogu biti samo prave Reformirane crkve, odnosno one koje imaju povijesni kontinuitet i jedinistveno organizacijsko ustrojstvo. Drugim riječima, članice tog krovnog tijela ne mogu biti sljedbe koje su nastale šizmom od druge Reformirane crkve. Premda je Reformirana Crkva slična Evangeličkoj (luteranskoj) Crkvi, s kojom je u mnogim zemljama ujedinjena ili u interkomuniju, ona ima vlastiti konfesionalni identitet i tradiciju. Osim dviju navedenih, na prostoru kontinentalne Europe (uključujući i anglikanske na otočju), druge protestantske zajednice nemaju konfesionalni identitet, već se često nazivaju „slobodnim evangelikalnim crkvama“ (primjerice u Njemačkoj: Freie Evangelische Kirchen ili na engleskom: Free evangelical churches). Dakako, često se Reformirana crkva zbog neznanja brka upravo s tim kršćanskim zajednicama, premda već u susjednoj Mađarskoj to ne bi bilo slučaj. Dakle, ostaje nam prostor da nadogradimo svoja znanja i svakoga zovemo svojim imenom.

Evangelička crkva Njemačke (EKD) i Svjetska alijansa Reformiranih crkava (WARC) obilježile su 500-tu godišnjicu rođenja reformatora Jeana Calvina u crkvi Friedrichstadt u centru Berlinu. Povijesno je crkva nastala okupljanjem francuskih hugenota, koji su naselili pruske prostore zahvaljujući vjerskoj toleranciji. Na svečanosti su među ostalima govorili Wolfgang Huber, predsjednik vijeća EKD-a i Frank-Walter Steinmeier, njemački ministar vanjskih poslova (član Evangeličke crkve). U svojem predavanju o kalvinizmu i Europi Steinmeier je rekao da su kasnije generacije preuzele Calvinove ideje, a spomenuo i njegov utjecaj na razvoj demokracije. Calvin je isticao važnost samodiscipline u posjedovanju jer je to bila društvena obveza, koja se nalazi i u članku 14. njemačkog ustava, koji kaže da vlasništvo znači obvezu. Wolfgang Huber je u svojem predavanju “Crkva reformacije – reforma Crkve” je rekao kako Calvin i reformatori nisu imali priliku birati situaciju u svoje vrijeme (za provođenje reforme), tako se i današnja Crkva treba suočiti sa izazovima svojeg vremena kako se tradicija sve više gubi. Ovaj događaj je na još jednom u nizu primjera potvrdio usku vezanost Evangeličke (luteranske) i Reformirane crkve. Premda su nastale kao dvije konfesije, prva na njemačkim prostorima, a druga u švicarskim kantonima, svaka sa svojim reformatorima, njihovi reformatori ali i pripadnici su bili blisko vezani od početaka reformacije u zajedničkim nastojanjima u reformi Crkve, kako bi se vratila svojem kršćanskom duhu, kako nam svjedoči Sveto Pismo. Uostalom, Evangelička crkva Njemačke, kojoj pripada danas trećina stanovništva te zemlje, uključuje u svom sastavu i reformirane kršćane. Isto vrijedi i za Evangeličko-reformiranu crkvu u Švicarskoj.

Za novog glavnog tajnika Svjetskog vijeća Crkava izabran je pastor Norveške Crkve Olav Fykse Tveit. Na tu dužnost imenovan je 27. kolovoza 2009. u Ženevi, gdje je sjedište tog tijela. Tveit je rođen 24. studenog 1960. On je glavni tajnik Norveške Crkve za ekumenske i međunarodne odnose. Bivši glavni tajnik je bio Samuel Kobia, metodist iz Kenije. Tveitov protukandidat je bio Park Seong-won, prezbiterijanski pastor iz Južne Koreje i profesor teologije pri Teološkom univerzitetu i seminaru Kyeongsan. Svjetsko vijeće Crkava je ekumensko tijelo koje okuplja protestantske crkve (tzv. glavne linije), odnosno reformirane – prezbiterijance, luterane, i anglikance te istočne (pravoslavne), odnosno ukupno 349 crkava članica i preko 560 milijuna kršćana iz cijelog svijeta. Katoliče crkve nisu članice tog tijela, premda imaju svoje predstavnike na nekim odborima. Ipak, ekumenska suradnja je na visokoj razini, a novi glavni tajnik želi produbiti suradju s ostalim crkavama. Također, Tveit se zalaže za  međureligijsku suradnju.

Crkveni vođe u Pakistanu traže podršku kroz molitvu i pomoć zbog nasilja nad kršćanima u toj zemlji, prenosi Svjetska alijansa Reformiranih crkava (www.warc.ch). Naoružani ekstremisti su napali selo Korian zapalivši oko pedesetak kuća u kojima žive kršćani. Progoni nad kršćanima rastu u Pakistanu. Glavni tajnik Svjetske alijanse Reformiranih crkava Setri Nyomi je napisao crkvama članicama kako smatra važnim upozoriti na navedena događanja te ih poziva na molitvu za one koji trpe ovu tragediju.

Posljedice nacizma su se osjetile u cijeloj Europi. Tako i među njemačkim kršćanima. Totalitarna ideologija je sve aspekte ljudske slobode stavila pod kontrolu državne diktature. Njemački protestanti, autonomni u nacionalnim granicama, odlučili su pružiti otpor režimu koji je htio Evangeličku crkvu Njemačke staviti pod kontrolu ideologije zla. Nacionalsocijalističko shvaćanje kršćanstva je bilo toliko iskrivljeno da se vođu Adolfa Hitlera smatralo spasiteljem. Onda bi to samo mogla biti samo nova „religija“, a kršćanstvo sigurno ne jer je poznato koga slijede kršćani.

Tako su se u svibnju 1934. u Barmenu okupili predstavnici luteranskih, reformiranih i ujedinjenih crkava iz Njemačke kako bi osnovali tzv. Ispovijedajuću crkva (njem. Bekenntnisse Kirche) i donijeli zajedničku deklaraciju, prvi put nakon reformacije. Barmenska teološka deklaracija je važna za povijest kršćanstva, pogotovo za protestantizam koji se time snažno ogradio od nacističke ideologije koja je nastala na tlu Njemačke, ali i ubrzo nestala. Njemačka kancelarka Angela Merkel iz Kršćansko demokratske unije (CDU), članica Evangeličke crkve Njemačke, smatra Deklaraciju važnom za odvajanje misije crkve i odgovornosti države. Ključna poruka je da demokratska država ne smije instrumentalizirati ikoji sferu društva za svoje interese.

Među autorima Deklaracije su bili švicarski reformirani teolog Karl Barth koji je tada bio profesor u Bonnu, te Hans Asmussen iz Hamburga i Thomas Breit iz Münchena. Potvrđena je prava vjera, a to je vjera u Krista, umjesto u idelogiju koja upravlja slobodom ljudske savjesti. Tako se odbacuje kriva doktrina kojom bi država trebala ispunjavati poslanstvo Crkve. Barmeska deklaracija je dala doprinos osnivanju Svjetskog vijeća crkava 1948. godine i Zajednice protestantskih crkava Europe.

Svake dvije godine njemački protestanti obilježavaju festival vjere na koji dolaze kršćani iz cijele Njemačke i veliki broj posjetitelj iz ostalih zemalja. Ideja o održavanju tog festivala je stara 60 godina koliko i laički pokret njemačkih protestanata suprotstavljen nacističkoj diktaturi, pod vodstvom Reinholda von Thaddena. Ove godine je festival održan u Bremenu na sjeveru Njemačke. Prvi put je sudjelovala i Ujedinjena Kristova Crkva iz Sjedinjenih Američkih Država gdje je jedna od najvećih kršćanskih konfesija, a proizlazi iz reformirane kršćanske tradicije. Njezini pripadnici su dijelom i reformirani kršćani njemačkog porijekla te od 1980. godine održava blisku suradnju sa Evangeličkom crkvom Njemačke (koja objedinjuje regionalne evangeličke i reformirane crkve). Ta suradnja se na njemačkom jeziku naziva „Kirchengemeinschaft“ ili crkvena komunija.